Trauma je događaj koji ometa uobičajen osjećaj kontrole koju imamo nad našim životom. Ona uključuje direktnu ili indirektnu izloženost smrti (stvarnoj ili prijetećoj), ozljeđivanju i nasilju. Traumatski događaji mogu biti jednokratni ali i ponavljajući. Najčešće nastaju iznenada i neočekivano, djeluju vrlo uznemirujuće i stresno, te izazivaju čitav niz različitih reakcija.
Reakcije na traumatski događaj su normalne i očekivane, a mogu se javiti neposredno poslije traume odnosno nakon nekoliko dana, mjeseci pa čak i godina (posttraumatske stresne reakcije).
Da bi se oporavili i ponovo funksionisali, kao prije traumatskog događaja, potrebna nam je podrška prijatelja, porodice, bliskih osoba.
Reakcije na traumu se javljaju kao više ili manje intenzivne, a nekada utiču i na svakodnevno funkcionisanje. Obuhvataju pobuđenost organizma, emocionalo izbjegavanje i ponovno proživljavanje.
Na ovakav način reaguju i djeca s traumatskim iskustvom. Trauma mijenja djetetovu unutrašnju sliku svijeta, utiče na shvatanje sebe i drugih, očekivanja, buduća ponašanja i načine doživljavanja.
Najčešće dječje reakcije na traumu su; strah, šok, zaleđenost, uznemirenost, povlačenje, sjećanja na događaj, nevjerica, gubitak interesa, prepričavanje događaja, smetnje hranjenja i spavanja, agresivnost, napetost, razdražljivost, izbjegavanje i ponavaljanje događaja kroz igru ili crtež.
Ove reakcije mijenjaju osjećanja vezana za traumu, tolerancija na traumatski događaj se vremenom povećava te se ono prihvata kao dio života.
Događaji koji najčešće predstavljaju traumu za dijete su:
- fizičko i psihičko zlostavljanje/zanemarivanje;
- spolno zlostavljanje;
- medicinska trauma;
- gubitak bliskih osoba;
- vršnjačko nasilje;
- nasilje u porodici ili zajednici
- razvod roditelja;
- bolest roditelja;
Ipak, zapamtimo da je svako dijete individua za sebe i ne smijemo pretpostaviti da je određeno ponašanje posljedica traume. Reakcije ovise o djetetu, dobi djeteta i vrsti traume. Tako će i podrška koju im pružamo biti drugačija (neka djeca će imati potrebu razgovarati o osjećanjima i mislima, neka će tražiti fizički kontakt i prisutnost bliskih osoba).
Iznimno je važno ne izbjegavati razgovor o događaju i odgovore na određena pitanja. Ne smijemo požurivati oporavak, ponašati se kao da se ništa nije desilo.
Potrebno je:
- razgovarati o događaju, i kroz razgovor mu objasniti da su trenutne reakcije, koje primjećuje kod sebe normalne, i da se javljaju u odnosu na neuobičajen događaj;
- ohrabriti ga da se izrazi kroz crteže, ples, igru;
- nastaviti s dnevnom rutinom i obavljanjem dnevnih aktivnosti onoliko koliko je moguće;
- saslušati dijete;
- pružiti sigurnost i podršku;
- poticati druženje s drugom djecom;
- govoriti istinu
Za sva dodatna pitanja obratite se psihološkom savjetovalištu IPD Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne a možete nas kontaktirati putem e mail adrese, privatnom porukom na stranici ili pozivom na naš broj telefona.