Lažne vijesti jučer i danas
Širenje netačnih i obmanjujućih informacija staro je koliko i zabilježena historija. Tako je, primjerice, oko 44. godine p.n.e. rimski car Oktavijan vodio kampanju diskreditacije protiv rimskog političara i vojskovođe Marka Antonija, koristeći rimske kovanice za širenje pogrdnih poruka o njemu[1]. Ipak, mogućnost masovnog širenja netačnih informacija pojavljuje se tek oko 1450. godine, s izumom štamparske prese, dok do prave ekspanzije dolazi uvođenjem interneta, pametnih uređaja i društvenih mreža.
U 21. stoljeću dezinformacije, uključujući lažne vijesti, postale su izrazito rasprostranjene te imaju značajan utjecaj na formiranje javnog mnijenja, političke procese i ishode izbora, uključujući i predsjedničke.
| Lažne ili obmanjujuće informacije nisu nova pojava, već prate ljudsku komunikaciju od samih početaka razmjene informacija. Kroz historijski razvoj mogu se identifikovati tri dominantna oblika netačnih ili manipulativnih informacija: misinformacije, dezinformacije i malinformacije. Misinformacije podrazumijevaju netačne ili obmanjujuće informacije koje se stvaraju ili šire nenamjerno, bez svjesne namjere da se publika dovede u zabludu. Dezinformacije se odnose na netačne ili obmanjujuće informacije koje se namjerno proizvode ili distribuiraju s ciljem obmane, manipulacije javnim mnijenjem ili ostvarivanja određenih političkih, društvenih ili ekonomskih interesa. Malinformacije obuhvataju informacije koje se temelje na činjenicama, ali su namjerno izmanipulisane, izvučene iz konteksta ili selektivno predstavljene, s ciljem nanošenja štete pojedincima, institucijama ili društvu u cjelini |
Tokom dvadesetog stoljeća kanali za širenje informacija značajno su se proširili razvojem filma, radija i televizije, čime je komunikacija postala dostupna široj publici nego ikada ranije. Iako su tabloidi, poput britanskog The Suna ili američkog The National Inquirera, bili poznati po senzacionalističkim i često pretjeranim sadržajima čija je primarna svrha bila zabava, povjerenje javnosti u informativne programe i ugledne štampane medije ostalo je relativno stabilno sve do početka 21. stoljeća. Većina ljudi smatrala je da su vijesti emitirane u večernjim informativnim emisijama i objavljene u etabliranim novinama utemeljene na provjerenim činjenicama.
Međutim, u prve dvije decenije 21. stoljeća dolazi do duboke promjene u načinu na koji publika percipira i procjenjuje istinitost informacija. Nagli rast upotrebe interneta, zajedno s pojavom i ubrzanim razvojem društvenih mreža, transformirao je informacijski prostor. Digitalne platforme omogućile su svakom korisniku ne samo pristup informacijama, već i njihovu proizvodnju i distribuciju, čime su tradicionalni mehanizmi uredničke kontrole u velikoj mjeri zaobiđeni.
Prema dostupnim podacima, 2023. godine približno 6,3 milijarde ljudi, odnosno oko dvije trećine svjetske populacije, imalo je pristup internetu, što predstavlja porast od 5,6 milijardi korisnika u odnosu na 2000. godinu. U tom periodu društvene mreže postale su ključni akteri u globalnom informacijskom ekosistemu. Facebook je, s gotovo tri milijarde korisnika i milionima oglašivača, izrastao u najutjecajniju platformu na svjetskom nivou, iako je u pojedinim državama, poput Irana, Rusije i Kine, njegova upotreba ograničena ili zabranjena. Istovremeno, platforme poput YouTubea, WhatsAppa i Instagrama premašile su prag od dvije milijarde korisnika, dok su TikTok, Reddit i Twitter okupili stotine miliona aktivnih korisnika.
Klasične prevare, lažne vijesti i dezinformacije
- Velika mjesečeva prevara (1835): New York Sun je objavio izvještaje o navodnim otkrićima života na Mjesecu (ljudi s krilima poput šišmiša, jednorozi) koje je navodno napravio poznati astronom, s ciljem povećanja tiraža. Kasnije je priznato da je riječ o izmišljotini.
- Cottingleyske vile (1917): Fotografije vila, koje je promovirao Arthur Conan Doyle, autor Sherlocka Holmesa, godinama su obmanjivale javnost i medije.
- Piltdownski čovjek (1912): Navodni fosil ranog čovjeka pronađen u Engleskoj kasnije se pokazao kao namjerna prevara, sastavljena od ljudske lobanje i vilice orangutana, s ciljem dokazivanja postojanja drevnog britanskog pretka.
- USS Maine (1898): Senzacionalističko „žuto novinarstvo” u američkim novinama optužilo je Španiju za eksploziju broda, što je doprinijelo izbijanju Špansko-američkog rata.
- Žuto novinarstvo (1890-e): Stil izvještavanja zasnovan na senzacionalizmu i često netačnim informacijama, čiji je cilj bio povećanje prodaje novina, čime su se i prije digitalnog doba postavili temelji onoga što danas nazivamo „lažnim vijestima”.
Ovakav masovni i stalno povezani digitalni auditorij ne samo da je višestruko proširio potencijalni doseg dezinformacija i netačnih sadržaja, već je i dramatično povećao brzinu njihovog širenja. Informacije, bez obzira na njihovu tačnost, danas se mogu distribuirati gotovo trenutno i globalno, čime se izazovi u prepoznavanju i suzbijanju dezinformacija dodatno produbljuju.
Dezinformacijama protiv odluke roditelja da osiguraju djeci tačne i provjerene informacije
Današnji digitalni pejzaž, obilježen širokom upotrebom informacijske i komunikacijske tehnologije, izlaže i odrasle i mlade ljude velikoj količini lažnih i obmanjujućih informacija koje utiču na njihovu percepciju sebe i društva. Obrazovanje, kao i informatička i medijska pismenost, predstavljaju važan oblik odbrane, ali ne i potpunu zaštitu. Istraživanja pokazuju da visokoobrazovane i manje obrazovane osobe mogu biti podjednako podložne lažnim i neprovjerenim informacijama[2].
Medijska pismenost i kritičko mišljenje zato imaju ključnu ulogu kao odbrambeni mehanizmi koji značajno smanjuju rizik od obmane. U Izvještaju o globalnim krizama, lažne informacije i dezinformacije nalaze se na prvom mjestu liste globalnih prijetnji. Posebno se ističe činjenica da danas, bez posebnog znanja i vještina, gotovo svako može uz pomoć alata umjetne inteligencije generirati tekstualne, audio i video sadržaje, fotografije i druge medijske materijale koje je sve teže razlikovati od provjerenih i vjerodostojnih izvora.
Danas, više nego ikada prije, roditelji i javnost su izloženi informacijama koje mogu negativno uticati na njihovo viđenje važnosti učenja o seksualnosti i seksualnom i reproduktivnom zdravlju. U svijetu u kojem se sve češće generiraju lažne i netačne vijesti i informacije, u svijetu u kojem gotovo svako ima pristup medijskim kanalima i mrežama, u takvom svijetu veoma je lako navesti ljude na pogrešne zaključke, a mnoge o tih lažnih vijesti kreirane su sa namjerom da zbune, uvjere u netačno ili skrenu pažnju sa nekog drugog važnog problema.
Zašto je važno učiti o seksualnosti?
Obrazovanje o seksualnosti ima za cilj razvijanje i jačanje sposobnosti djece i mladih da donose svjesne, ispunjavajuće, zdrave i odgovorne odluke u vezi s odnosima, seksualnošću te emocionalnim i fizičkim zdravljem[3]. Obrazovanje o seksualnosti ne potiče djecu i mlade na stupanje u seksualne odnose.
Istraživanja provedena u više evropskih zemalja pokazala su da uvođenje dugoročnih nacionalnih programa obrazovanja o seksualnosti dovodi do smanjenja stope maloljetničkih trudnoća i pobačaja, kao i do pada učestalosti spolno prenosivih infekcija (SPI) i HIV infekcija među mladima u dobi od 15 do 24 godine[4]. Osim zdravstvenih ishoda, obrazovanje o seksualnosti doprinosi jačanju samopouzdanja i razvoju vještina potrebnih za suočavanje s različitim životnim izazovima, čime se mladima omogućava izgradnja kvalitetnijih, stabilnijih i sadržajnijih međuljudskih odnosa.
Obrazovanje o seksualnosti koje se provodi u sigurnom i podsticajnom obrazovnom okruženju, uz dostupnost zdravstvenih usluga, ima dugoročno pozitivan utjecaj na zdravlje i opću dobrobit djece i mladih. Istraživanja potvrđuju da kvalitetni i dugoročni programi obrazovanja o seksualnosti dovode do mjerljivih, tzv. „tvrdih“ ishoda, uključujući smanjenje maloljetničkih trudnoća i pobačaja, niže stope spolno prenosivih infekcija i HIV-a među mladima u dobi od 15 do 24 godine, kao i smanjenje seksualnog nasilja i homofobije[5].
Obrazovanje o seksualnosti obuhvata kognitivne, emocionalne, socijalne i fizičke aspekte seksualnosti te ne potiče djecu i mlade na stupanje u seksualne odnose. Naprotiv, njegov cilj je pružiti uzrastu prilagođene informacije, razviti vještine i osnažiti mlade da donose odgovorne odluke, grade sigurne i ispunjavajuće odnose te preuzmu odgovornost za vlastito i tuđe seksualno i reproduktivno zdravlje.
Dostupni podaci također ukazuju na pozitivne promjene u ponašanju mladih, uključujući odgađanje prvog seksualnog odnosa i povećanu upotrebu kontracepcije prilikom prvog seksualnog iskustva. Ovi efekti rezultat su kombinacije obrazovanja o seksualnosti, javnozdravstvenih kampanja, dostupne i pristupačne kontracepcije te okruženja koje podržava informisane izbore.
Osim zdravstvenih ishoda, seksualno obrazovanje doprinosi razvoju samopouzdanja, komunikacijskih vještina i ravnopravnijih rodnih odnosa. Time se smanjuju neravnoteže moći u intimnim odnosima, prevenira nasilje i potiču međusobno poštovanje, saglasnost i odgovorni partnerski odnosi.
Ko, kako i zašto obmanjuju roditelje?
Različite interesne grupe i pojedinci sve češće ciljano proizvode i distribuiraju dezinformacije i druge obmanjujuće medijske sadržaje s namjerom da utiču na stavove i odluke roditelja u vezi s pristupom djece i mladih tačnim, naučno utemeljenim informacijama o seksualnosti te seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Ovi sadržaji se često plasiraju kroz digitalne medije i društvene mreže, koristeći emocionalno nabijene poruke, moralnu paniku i selektivno predstavljene ili netačno interpretirane podatke kako bi se izazvao strah, nepovjerenje prema obrazovnim institucijama i otpor prema programima formalnog i neformalnog obrazovanja o seksualnosti.
Takve dezinformacije nerijetko predstavljaju edukaciju o seksualnosti kao prijetnju tradicionalnim porodičnim vrijednostima, sigurnosti djece ili njihovom moralnom razvoju, pri čemu se zanemaruju relevantni naučni dokazi o pozitivnim učincima sveobuhvatnog obrazovanja o seksualnosti. Posljedica ovakvih narativa jeste ograničavanje pristupa mladih provjerenim informacijama, kao i oslanjanje na neformalne i nepouzdane izvore znanja, uključujući društvene mreže, vršnjake i anonimne online sadržaje.
Ovakav informacioni vakuum ima ozbiljne posljedice po zdravlje i dobrobit mladih. Globalni izvještaji konzistentno ukazuju na to da su mladi ljudi među populacijama koje su najviše izložene riziku od spolno prenosivih infekcija, uključujući HIV, kao i neželjenih trudnoća. Ovim rizicima u značajnoj mjeri doprinose neinformiranost, nedostatak adekvatnog znanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, kao i ograničene vještine donošenja informiranih odluka. U nedostatku sistematskog i pouzdanog obrazovanja, mladi često nisu osposobljeni da prepoznaju rizična ponašanja, razumiju mehanizme zaštite ili kritički procjenjuju informacije kojima su izloženi.
Dodatno, digitalno okruženje u kojem mladi provode značajan dio svog vremena istovremeno predstavlja prostor intenzivnog širenja dezinformacija vezanih za seksualno i reproduktivno zdravlje, uključujući netačne tvrdnje o kontracepciji, spolno prenosivim infekcijama i rodnim i seksualnim identitetima. U takvom kontekstu, uloga roditelja, obrazovnog sistema i zdravstvenih institucija postaje ključna, ne samo u pružanju tačnih informacija, već i u razvoju medijske pismenosti i kritičkog mišljenja, kako bi mladi bili osposobljeni da razlikuju pouzdane izvore od obmanjujućih sadržaja.
U konačnici, suzbijanje dezinformacija u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja zahtijeva koordiniran pristup koji uključuje obrazovne politike zasnovane na dokazima, jačanje povjerenja između roditelja i institucija, te aktivno promovisanje provjerenih, dostupnih i uzrastu prilagođenih informacija. Samo kroz takav pristup moguće je smanjiti zdravstvene rizike i osigurati da mladi donose informirane odluke koje doprinose njihovom zdravlju i općoj dobrobiti.
[1] Larson Alisa. (2023). Rise of misinformation (International).https://www.ebsco.com/research-starters/communication-and-mass-media/rise-misinformation-international. Pristupljeno 26.12.2025.
[2] Sultan, M., Tump, A. N., Ehmann, N., Lorenz-Spreen, P., Hertwig, R., Gollwitzer, A., & Kurvers, R. H. J. M. (2024). Susceptibility to online misinformation: A systematic meta-analysis of demographic and psychological factors. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 121(47), Article e2409329121.
[3] World Health Organization. (2015.). Sexuality Education. Policy brief No. 1. https://eeca.unfpa.org/sites/default/files/pub-pdf/GAKC_Policy_Brief_No_1_rz.pdf
[4] ibid
[5] [5] World Health Organization. (2015.). Sexuality Education. Policy brief No. 2. https://eeca.unfpa.org/sites/default/files/pub-pdf/Policy_Brief_No_2_web_20151203.pdf