Uloga roditelja nije jednostavna ni laka. Brojni izazovi, izbori, razvojne faze, životne okolnosti nas dovode u razne situacije kojima se prilagođavamo, a o njima i iz njih učimo najčešće „u hodu“. Možemo reći da je jedna od takvih situacija sve veće korištenje modernih tehnologija koje su postale naša svakodnevnica. Zadnje dvije decenije smo intenzivno izloženi procesu digitalizacije naših života što je promijenilo i mijenja naše pristupanje djeci, način odgoja, navike (što nadalje utiče na razvoj djeteta).
Moderne tehnologije su uticale (i utiču) na način komnuniciranja, obavljanje radnih zadataka, naše slobodno vrijeme, a ove promjene su najočitije kod mlađih generacija. Od najranije dobi izloženi su uticaju medija i interneta – okolina u kojoj odrastaju se mijenja i drugačija je u odnosu na okolnosti kojima smo mi bili izloženi kao djeca. Iako ćemo često čuti da smo kao djeca bili drugačiji, da je naše djetinjstvo bilo bolje imajmo na umu da je to naša percepcija. Možda zaista i jeste, ali djeca žive u svijetu koji mi kreiramo za njih. Oni ne znaju za drugačije i ne dijele naša sjećanja. Ne možemo ih kriviti što provode previše vremena koristeći tablet ili računar kada smo mi ti na kojima je odgovornost kontorlisanja vremena provedenog na društvenim mrežama, aplikacijama, igricama ili sadržaja kojem su djeca izložena.
Korištenje mobitela, računara, tableta, društvenih mreža, igrica i sl. ne možemo zabraniti, posebno sada u doba pandemije kada je njihovo korištenje neminovno (npr. praćenje nastave). Ono što možemo i trebamo je kontrolisati vrijeme koje dijete posvećuje određenim sadržajima. Već smo govorili, u jednom od prijašnjih članaka, da dijete igrajući igricu razvija ovisnost jer u njemu izaziva sreću, radost, tugu, iščekivanje, napetost, ljutnju. U kratkom vremenu smijeni se mnoštvo osjećaja. To pripada virtualnom svijetu ali stvarni svijet je drugačiji. Ovo je razlog zbog kojeg djeca počinju izbjegavati realnost, koja postaje neinteresantna, obična i mogu postati asocijalna.
Jedan od problema je i konstantno gledanje u ekran. Postavlja se pitanje koliko djeca smiju biti izložena svjetlosti ekrana? Američka akademija pedijatrije preporučuje da djeca mlađa od 2 godine ne smiju biti izložena svjetlosti ekrana uopšte, a potrebno je biti oprezan i sa djecom uzrasta od 3 do 10 godina. Kao savjet roditeljima predlažu ograničavanje vremena koje će dijete provesti s mobitelom ili za računarom i to na način da dijete gleda pola sata TV program, mora provesti najmanje sat vrmena u igri koja podrazumijeva tjelesnu aktivnost.
S druge strane, koristeći moderne tehnologije djeca mogu bolje, lakše i jednostavnije učiti, prepoznavati stvari i svijet oko sebe (kroz interaktivne igrice npr.) i imati informjacije dostupne u bilo kojem trenutku. Ipak, istraživanja vezana za pozitivan uticaj na razvoj i učenje tek su u začetku.
Imajmo na umu da djeca uče imitirajući nas. Ako mi provodimo dosta vremena koristeći računar ili gledajući TV program, djeca će nas imitirati. Mi smo ti koji trebamo postaviti granice i poticati druge aktivnosti. Nekada idemo linijom manjeg otpora ili naprosto želimo udovoljiti djetetu. Tu griješimo. Ključ je u umjerenosti, organizaciji, dogovoru, i kao što smo već rekli, postavljanju granica.
Za sva dodatna pitanja obratite se psihološkom savjetovalištu IPD Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne, a možete nas kontaktirati putem e mail adrese, privatnom porukom na stranici ili pozivom na naš broj telefona.