Poštovani slušaoče,

spreman sam sa tobom podijeliti jednu priču koja mi je promijenila život, a zove se “Crtica”. U ovoj priči ti neću dosađivati sa nepotrebnim detaljima, već ću odmah preći na glavna dešavanja, a vjeruj mi, ima ih mnogo.

Moje ime je Adi, imam 19 godina i vršnjački sam edukator i član IPD Budi muško kluba od 2021. godine, godine koja je bila prekretnica u mom mladom životu. Dugi niz godina kroz svoje školovanje bio sam žrtva vršnjačkog nasilja, samo zato što sam drugačiji. Drugima sam bio „curica“ jer sam imao dugu kosu koju sam ponosno nosio. Smetalo im je moje mišljenje, moji stavovi, moj iskren smijeh koji je dolazio iz srca, samo zato što je to dolazilo od mene, Adija koji je bio predmet „sprdnje“ kad god je siledžijama bilo dosadno. A onda sam jednog vikenda 2021. godine dodan u Viber grupu Vršnjačka edukacija, i nakon samo jednog treninga te subote, počeo sam gledati na na sebe i druge totalno drugim očima. Uslijedilo je učlanjenje u Budi muško klub gdje sam upoznao mlade ljude željne učenja o stvarima koje nemamo priliku učiti po školskom planu i programu, željne novih i lijepih iskustava. Upoznao sam vrhunske trenere Feđu, Amera i mnoge druge ljude koji su omogućili postojanje Budi muško kluba u Sarajevu.

Poznanstva sa članovima i materijom Programa Y rezultirala su time da stidljivi dječak postaje vršnjački edukator u svojoj školi. Zlostavljanje je palo u zaborav –  ne zato što su se moje kolege iz škole koji su me maltretirali promijenile (neki i jesu, zahvaljujući edukacijama i radionicama koje su držale moje kolege iz Budi muško kluba), već što je Adi napokon dobio nivo samopouzdanja koji mu je falio. Znao sam da postoje mladi ljudi koji zaista žele da me slušaju, da sam bitna karika kao i svako od nas na ovom svijetu. Na kampu na Sutjesci u julu 2022. godine imao sam priliku da držim govor pred više desetina mladih ljudi. Moj strah je bio nezamisliv – šta ako se počnu smijati, šta ako me niko ne bude slušao? Ali znao sam da je čak i jedna osoba dovoljna ako uspijem doprijeti do nje. Međutim, sve vrijeme dok sam pričao o tome šta je za mene do tog momenta cijelo ovo iskustvo bilo, sve oči i uši su bile uprte u mene. Uslijedile su još mnoge radionice, kampanje za projekte, edukacije i treninzi.

Svaka stavka od pomenutih me dodatno oplemenjivala kao osobu. Osjetio sam u jednom momentu da „rast“ mojih „krila“ ne staje. I onda se desila prekretnica.

Prije dvije godine, 23. jula (pamtit ću taj datum dok sam živ), imao sam bliski susret sa svojom smrću, gdje sam zbog nepoštivanja sopstvenog tijela, uma i duha doživio najgoru povredu u životu. To nedjeljno jutro, ustao sam iz kreveta, po automatizmu, ali sam i dalje spavao duhom. Kada sam kroz jedva otvorene oči ugledao zrake vrelog julskog sunca, rekao sam samom sebi da, zaboga, moram da odem na Trebević i odvozim turu biciklom sa najboljim prijateljima, jer “bila bi šteta da provedem tako divan dan zatvoren u kući”. Uprkos nevjerovatnoj žegi koja je izbijala iz sarajevskog asfalta, takav uspavan, uspio sam dopedalati do žičare. Došao sam do staze gdje sam se sastao sa prijateljima biciklistima koji izvodili akrobacije na jednoj skakaonici. Bio sam uvjeren da i ja mogu proći tu dionicu staze bez problema, a da ću usput i dobit fenomenalnu sliku u skoku od svog prijatelja fotografa. Ali…

Nisam bio zagrijan, nisam bio naspavan, nisam trebao ni izaći iz kreveta taj dan i nisam se poslušao. U momentu kada sam bio pred skakaonicom, ubacio sam jednu revoluciju pedala i imao previše brzine za lagani doskok. Silina udarca izbacila me van staze i naletio sam na drveni panj koji me „katapultirao“ preko guvernale direktno u stablo. Naredna situacija koje se sjećam jeste moje urlanje, vrištanje i plakanje kada sam na rengenskom stolu u bolnici, u šoku i nevjerici čuo sestrine riječi “Slomio si kičmu”. Ispostavilo se da je ipak u pitanju bilo samo napuknuće na L1 pršljenu, ali napuknuće koje se moglo sanirati samo „rutinskom“ operacijom. Valjda je svima jasno da je bilo kakav zahvat koji ima veze sa kičmom sve, samo ne rutinski. Doktorica koja me pregledala kada sam primljen u bolnicu bila je Feđina supruga Mersiha, koja je Feđi odmah javila šta se desilo. U trenutku najvećeg straha koji sam ikad osjetio, Mersiha mi upućuje sljedeće riječi: „Feđa je upravo čuo šta ti se dogodilo, jako se brine i šalje ti snagu, i želi da znaš da je čitav Budi muško klub uz tebe i da jedva čekaju tvoj povratak!“

Proveo sam ukupno 12 dana u bolnici. Dvanaest dana bio sam zarobljen sa svojim najgorim mislima. Napadi panike bili su česta pojava, a prouzrokovani mišlju, da li ću biti ikad više u stanju da se sagnem?.. Jedina stvar koja me spasila u tim trenucima je bila podrška dragih osoba. Dolazak kući je bio emotivan. Slušanje svih priča o tuđim padovima i izazovima kroz koje su svi ljudi oko mene prošli i činjenica da su me 2 milimetra dijelila od onog broja koji se nalazi sa desne strane crtice, učinili su da je svako naredno buđenje, od tog trinaestog dana od nesreće, bilo blagoslov. Slušanje sopstvenog bića postalo mi je religija. Shvatam da nigdje neću zakasniti, ponekad preskočim i taj sunčan dan ako se ne osjećam spremnim i odmornim.

Priključenje Budi muško klubu bilo je jedna od najboljih odluka u mom životu. Moje samopouzdanje spoznalo je nove, astronomske visine, koje Adi od prije samo četiri godine nikada ne bi vjerovao da je moguće dosegnuti, a ni u kojem slučaju implementirati u svoj svakodnevni život. Podrška dobrih ljudi, zdrav odnos prema sopstvenom sebi, vjera u sebe, iskustva koje mi niko i ništa ne može zamijeniti učinili su me čovjekom koji sam danas, i dragi slušaoče, mogu ti reći: Da mi je jako drag ovaj Adi koji sam postao.