Nekoliko slijedečih članaka ćemo posvetiti predrasudama i stigmatizaciji koje često bivaju usmjerene ka djeci (i njihovim roditeljima) u situacijama kada im je potrebna psihološka podrška. Govorit ćemo o uzrocima nastanka roditeljskog otpora u traženju stručne pomoći i savjetovanja. Bavićemo se našim ali i očekivanjima, uvjerenjima, stavovima okoline, podrškom koju sistem (ne)nudi, edukacijom, iskustvima te općenito svim onim faktorima o kojima ovisi briga o mentalnom zdravlju nas i naše djece.

Svi mi smo u nekom periodu života, makar jednom, donijeli sud o određenoj osobi na osnovu površnog poznanstva, nedovoljno informacija i odsustva ličnog iskustva druženja. Ovdje govorimo o stereotipima i predrasudama koje usvajamo u najranijem djetinjstvu, prenosimo ih na druge, a i sami nekada bivamo izloženi istim. Najveći uticaj na njihovo formiranje imaju roditelji i porodica.

Upravo iz straha da ćemo mi i naša djeca biti izloženi etiketiranju (stigmi) i predrasudama, posjeta psihologu je, još uvijek, tabu tema/“bolje je trpjeti nego da drugi primjete“. Mentalno zdravlje se zanemaruje, problem ostaje u krugu porodice, a pomoć tražimo tek onda kada problem eskalira. Najčešći strah koji se javlja je da će se na nas gledati kao na nesposobne i nedovoljno dobre roditelje, a djeca ostati trajno „obilježena“. Tu je i osjećaj srama i stida zbog uvriježenog mišljenja da podršku psihologa trebaju osobe „s kojima nije sve u redu“.

Još jedna od predrasuda je uvjerenje da psiholog rješava sve probleme sada i ovdje, u trenutku (čarobnim štapićem) bez našeg truda, posvećenosti i dosljednosti.

Ukoliko imate dodatnih pitanja ili vam je potrebna stručna podrška, obratite se psihološkom savjetovalištu IPD Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne, a možete nas kontaktirati putem e mail adrese, privatnom porukom na Facebook stranici ili pozivom na naš broj telefona.