Modul 5
Zbog razlike u moći koja postoji između djece i odraslih djeca su podložnija da budu povrijeđena ili obespravljena. Stoga se ona često mogu naći u situacijama u kojima odrasle osobe zloupotrebljavaju svoju moć i/ ili u situacijama kada oni koji ih trebaju zaštititi ne opažaju njihovu ugroženost ili patnju.
Djeca se mogu suočavati s različitim opasnostima i problemima, a pritom ostati neopažena i usamljena. Ona često reaguju šutnjom, strahom ili osjećajem krivnje. To podrazumijeva potrebu podizanja svijesti kod svih onih koji su odgovorni za dječiju sigurnost i dobrobit (roditelja i odgajatelja) o mogućim izvorima opasnosti koji narušavaju sigurnost djeteta ili ga obespravljuju.
Osim toga, podrazumijeva i razvijanje osjećaja odraslih za prepoznavanje ranih znakova koji upućuju na ugroženost dječijeg integriteta iz različitih razloga, ali i za načine na koje mogu osnaživati djecu u samozaštiti i zauzimanju za sebe. Ovo posljednje posebno je značajno, jer povećava spremnost djeteta da prepozna rizične situacije i adekvatno reaguje onda kada ga nema ko zaštititi, ali stvara i kontekst za jačanje njihovog tjelesnog i psihološkog integriteta.
S obzirom da predškolsku djecu karakterizira izvjesna tjelesna i psihološka nezrelost, njihov tjelesni integritet vrlo često se narušava, počevši od bezazlenih neprimjerenih dodira koji su za dijete nepoželjni i neugodni, pa do mnogo rizičnijih, koji se mogu okarakterisati spolnim zlostavljanjem. Baveći se pitanjem dječijeg integriteta, ugledni danski psiholog i obiteljski terapeut Jesper Juul u svojoj knjizi Od odgoja do odnosa ukazuje da poštovanje integriteta djeteta znači poštovanje njegove granice i brigu o njegovim temeljnim potrebama.
Dakle, pitanje integriteta odnosi se na pitanje granica i obostranog razumijevanja potreba. Dok neka djeca vole tjelesni dodir, drugoj on nije ugodan i ne žele da ih drugi dodiruju ili grle. Razumijevanjem i poštovanjem njihovih granica djeca uče poštovati granice drugih ljudi, ali postaju i spremniji zaštititi svoj tjelesni integritet. To im je potrebno omogućiti od najranijih dana, kako u porodici tako i u vrtiću.
Vrtić kao odgojno-obrazovna ustanova ima odgovornost u promoviranju dječijih prava i osiguranju preventivnih aktivnosti, sve u cilju osnaživanja djece za samozaštitu. U skladu s tim djeci se kroz situacije igre nastoje osigurati informacije o tome kako mogu prepoznati neugodne, neprijatne ili rizične situacije/ osobe, te se u skladu s tim zaštititi.
Naprimjer, kroz različite aktivnosti djeci se postavljaju pitanja: Imaš li neku tajnu koja te muči? Ko su osobe kojima možeš otkriti ono što te zabrinjava i muči? Imaš pravo odbiti dodir koji smatraš neugodnim? Koji su to ugodni, a koji neugodni dodiri? Šta ćeš uraditi ako te nepoznata osoba pozove k sebi? Šta ćeš uraditi ako se izgubiš? Šta ćeš uraditi ako te vršnjak uznemirava?
Osim usvajanja informacija, djeca sve ono o čemu uče trebaju iskusiti i u odnosima s drugima. To znači da odgajatelj u komunikaciji s djecom nastoji biti senzibilan za njihove granice koje se odnose na tjelesne dodire i pružati mogućnosti da nauče kako u skladu s tim mogu napraviti izbore. Naprimjer, dijete može odlučiti kako će se ujutro pozdraviti s odgajateljem, da li će ga/je zagrliti ili samo “dati peticu”. S obzirom da je veoma važno da djeca u odnosima s drugima u primarnom okruženju trebaju prilike za iskustveno učenje o poštovanju vlastitih, ali i granica drugih kada je riječ o tjelesnim dodirima, to im se omogućava kreiranjem vrtićke kulture koja podržava poštovanje vlastitih i tuđih granica i u svakodnevnoj vršnjačkoj interakciji.
S obzirom da je svakom nasilnom ponašanju (pa i vršnjačkom uznemiravanju/zlostavljanju) zajedničko nepoštovanje i ugrožavanje granica druge osobe, prethodno navedeni način osnaživanja djece značajan je preventivni pristup. Kada dijete osvijesti i usvoji stav da njegovo tijelo pripada njemu, povećava se mogućnost da će biti spremno na vrijeme zaštititi svoj tjelesni integritet, ali i poštovati tjelesni integritet drugih osoba.
Djeca u vrtiću uče o tome da trebaju reći odrasloj osobi kojoj vjeruju kada ih nešto zabrinjava ili kada ih neko dodiruje na neugodan način. To pravilo nazvali smo Pravilo petice, a uključuje pet osoba od povjerenja koje dijete može nabrojati, što čini njegovu sigurnosnu mrežu. Roditelji trebaju razgovarati s djecom i saznati koje su to osobe kojima oni vjeruju i mogu im se povjeriti. Osim toga, mogu zajedno s djecom ponavljati ovo pravilo, a sigurnosnu mrežu djeteta koju je izradilo u vrtiću istaknuti na vidno mjesto. Na taj način roditelji omogućavaju djeci da uče kako je važno otvoreno razgovarati o svemu što ih zabrinjava ili muči, da postoje dobre i loše tajne, a da loše tajne ne smijemo zadržavati za sebe, te da posebno nema tajni koje se odnose na neugodne ili neprimjerene dodire. U tom smislu djecu je potrebno osnaživati da treba reći NE kada ne želimo da nas neko dodiruje, ali isto tako da to pravo imaju i drugi.
U vrtiću se djeca upoznaju s terminom privatnost, pa je o tome važno razgovarati i kod kuće. U okviru ovog modula djeca uče o privatnim dijelovima tijela, a to su ona koja pokriva kupaći kostim. To pravilo nazvali smo Pravilo kupaćeg kostima. Uz pomoć semafora djeca će naučiti da postoje dijelovi tijela koje drugi mogu dodirivati (zelena): kosa, dlanovi, ruke. Međutim, ako je osjećaj neugodan ili to ne žele od određene osobe, imaju pravo reći NE.
Osim toga, postoje dijelovi tijela koje drugi mogu dodirivati uz njihovo dopuštenje (žuta): lice, stopala, noge od koljena do nožnih prstiju. I na kraju, postoje dijelovi tijela koja drugi ne mogu dodirivati s njihovim odobrenjem ili bez njega (crvena): grudi, stomak, usne, noge do koljena, intimna mjesta. Roditelji mogu podržati opisano pravilo koje djeca uče u vrtiću razgovorom u kojem djeci dodatno omogućavaju da ga razumiju i usvoje. Roditelji u komunikaciji s djecom posebno trebaju naglašavati sljedeće poruke: Postoje dijelovi tijela koje drugi ne trebaju vidjeti – nisu za pokazivanje! Intimni dijelovi moga tijela jesu oni ispod mog kupaćeg kostima. Odrasle osobe kojima vjerujem mogu dodirivati moje intimne dijelove nakon što me pitaju za dozvolu samo u cilju održavanja moje higijene i zdravlja. Niko ne smije gledati u moje intimne dijelove tijela osim kada me osoba od povjerenja kupa ili presvlači, kada obavljam nuždu ili kada sam kod doktora, i u tim slučajevima trebaju me pitati za dozvolu. Ako drugi dodiruju intimne dijelove moga tijela, to ne smijem čuvati kao tajnu. Ako se osjećam povrijeđeno ili zabrinuto, to ću odmah reći jednoj odrasloj osobi kojoj vjerujem.
Dakle, roditelji i odgajatelji trebaju biti jedinstveni u svom djelovanju i nastojati u porodičnom i vrtićkom okruženju na različite načine, prilagođene dječijoj dobi, omogućiti da dijete: razumije da može reći “ne” ako ne želi da ga drugi dodiruju; razumije da može reći “ne” ako ne želi da dodiruje druge; razumije da drugi ima pravo reći “ne” ako ne žele da ih dodirujemo.
Pravilo od tri koraka odnosi se na primjenu trodjelnog modela: „Reci ne, otiđi, razgovaraj s nekim koga vjeruješ“. Djeca trebaju razumjeti kako navedena tri koraka mogu primijeniti u različitim rizičnim situacijama. Naprimjer, šta bi uradili kada im priđe neka nepoznata osoba i pozove ih sebi ili ih dodiruje na neprimjeren način.
Djeca mogu vježbati da izgovaraju sigurno i odvažno NE.
