Modul 2
Stoga, pravilan odnos prema njegovim unutrašnjim emocionalnim doživljajima i sposobnostima napredovanja u izražavanju smatra se važnim razvojnim zadatkom za roditelje i odgajatelje.
Kao što dijete svoje prve korake pravi nesigurno ili izgovara prve riječi vrlo nerazgovijetno, jednako tako može biti nespretno u emocionalnom izražavanju i odnosu prema drugima. Kako god je djetetu potrebna podrška u učenju prvih koraka ili prvih riječi na maternjem jeziku, tako mu je potrebna podrška u emocionalnom razvoju i učenju „emocionalnog jezika“. Takva vrsta učenja moguća je jedino kroz svakodnevnu komunikaciju i socijalnu interakciju s različitim odraslim osobama koji su im podrška, kao i s vršnjacima.
Emocionalni razvoj djeteta ima tendenciju „iznutra prema vani“. To znači da dijete najprije razvija svijest o samome sebi (oko 18. mjeseca), svijest o svojim unutarnjim emocionalnim stanjima, a potom i svijest o drugima. Postepeno uči regulisati vlastite emocije, te razvijati prosocijalne oblike ponašanja, koji mu omogućavaju veću sposobnost za saradnju i kvalitetnije odnose s drugima. U tom procesu emocionalnog sazrijevanja predškolska djeca ponekad se mogu doživljavati kao „nemogući trogodišnjaci“, prkosni, neposlušni, nefleksibilni, zahtjevni, konfliktni, sebični, plačljivi ili plašljivi. Međutim, važno je razviti svijest da je djeci potrebno vrijeme i podrška kako bi se naučili nositi s nadolazećim emocijama, te da vještine poput saradnje, dijeljenja, suosjećanja, samokontrole ili prihvatljivog iskazivanja srdžbe i bijesa trebaju tek naučiti.
Nakon porodice najsnažniji uticaj na emocionalni razvoj djeteta ima vrtićko okruženje. Polazeći od toga, u okviru programa Zdravo odrastanje posebna pažnja pridaje se stvaranju podržavajućeg konteksta za emocionalno učenje i izražavanje. Ono se prije svega bazira na osnovnom emocionalnom opismenjavanju, kao što je prepoznavanje emocija putem facijalnih ekspresija, pravilno imenovanje osnovnih i složenijih emocija, te razumijevanje veze između emocije i događaja koji ju je izazvao. U tu svrhu djeca će uz pomoć različitih medija imati priliku da prepoznaju, imenuju ili izraze emocije. Naprimjer, u časopisima će pronalaziti lica s kojih mogu „pročitati“ različite emocije, učiti prepoznavati i imenovati emocije uz pomoć memorijskih kartica, kreirati Moju slikovnicu osjećaja, kroz koju će se upoznati sa situacijama koje ih čine sretnim, tužnim ili ljutim. Djeca će crtati autoportret analizirajući izraze svog lica u ogledalu, kreirati maske emocija, koje će stavljati na lice u skladu s interesantnim verbalnim poticajima odgajatelja, kao naprimjer: Kako izgleda tvoje lice kada te boli zub? Kako izgleda tvoje lice kada te neko obraduje? Osim toga, djeca će imati priliku da uz pomoć Kocke emocija odglume emociju, otplešu ili opišu situaciju u kojoj su se osjećali u skladu s emocijom koju dobiju bacanjem kocke.
Pored navedenog, odgajatelji će kroz svakodnevne interakcije stvarati pogodne situacije u kojima će se djeca učiti strpljivosti, samokontroli i različitim prosocijalnim oblicima ponašanja. Tako će, naprimjer, vježbati trenutno odgađanje zadovoljenja potreba kroz prepuštanje prednosti drugima, čekanja na svoj red, usvajanje taktike „sad ti, pa onda ja“ ili istrajnosti i samomotivacije važne u situacijama kada treba do kraja završiti započetu aktivnost a ne odustati pri prvoj prepreci ili neuspjehu.
Potrebno je razgovarati s djecom o ulozi semafora u saobraćaju i značenju boja za automobile i pješake. Treba objasniti da je ovo sličan semafor, ali ne za automobile, nego za ponašanje ljudi u grupi. Na crvenoj boji piše STOP, kao sinonim za ponašanja koja nisu dozvoljena: udariti nekoga, biti grub prema prijatelju, govoriti ružne riječi, otimati igračke i slično. Na žutoj boji piše RAZMISLI, a to znači da je za one koji se ponašaju na neprihvatljiv način, važno da zastanu i razmisle o svom ponašanju. Na posljednjem krugu piše KRENI i tada bi dijete trebalo realizirati ono što je zamislilo, naprimjer da se ispriča, da popravi ono što je pokvarilo ili učini nešto lijepo za druge.
Veoma važan aspekt djelovanja odgajatelja u okviru ovog modula bit će usmjeren ka osnaživanju djece za nenasilnu komunikaciju i iskazivanje ljutnje ili bijesa na društveno prihvatljiv način. Tako će djeca uz Semafor emocija naučiti da za neke emocije (poput ljutnje, srdžbe ili bijesa) važi crveno svjetlo, a to znači da se trebaju zaustaviti i sjesti na stolicu za razmišljanje kako bi osmislili svoju reakciju. Uz pomoć slikovnih kartica ili fotografija razgovarat će o tome koja ponašanja u odnosu prema drugima nisu prihvatljiva (udariti druga, oteti igračku, reći ružnu riječ), te usvajati neke od tehnika koje mogu koristiti kako bi kontrolisali emocije što ih u određenom trenutku preplave (npr. brojanje u sebi do deset).
Veoma je važno da se unutar porodice razgovara o emocijama i da se njeguje podržavajući kontekst zaemocionalni razvoj djeteta već od ranog uzrasta. Roditelji trebaju imati na umu da predškolska djecaimaju snažne emocije koje izražavaju spontano i brzo izmjenjuju, te da zbog toga trebaju biti spremniu svakom trenutku na pravilan način na njih odgovoriti ili spriječiti one situacije koje mogu biti štetne za dijete.
Svako dijete na drugačiji način razumije i izražava emocije, što najviše ovisi o njegovom temperamentu, spoznajnom razvoju, postupcima roditelja, ali i o emocionalnom učenju. Socijalizacija dječijih emocija započinje u porodici, a način na koji roditelji izražavaju emocije, kako se ponašaju u trenucima ljutnje, bijesa ili čak tuge, može uveliko odrediti i način emocionalnog izražavanja djeteta. Tako će, recimo, majka koja u razdoblju tugovanja (naprimjer, zbog smrti člana porodice) objašnjava djetetu zašto place biti bolji poticaj u emocionalnom učenju od majke koja se skriva i čiju patnju dijete ne razumije, ali uči da je prihvatljivo sakrivati emocije i o njima ne razgovarati. Djeca uče po modelu, pa ako želimo da razviju prihvatljive oblike emocionalnog izražavanja, potrebno je najprije da razmislimo u kakvom kontekstu odrastaju i kojim su modelima ponašanja izložena.
Osim toga, dječije razumijevanje emocija i način izražavanja ovisi i o tome koliko o njima znaju. Dok neka djeca lakše prepoznaju osnovne emocije (radost, tuga, ljutnja, strah), drugoj to teže polazi za rukom. Djeca koja imaju više informacija o emocijama, koja su imala prilike o njima učiti bolje se snalaze u emocionalnoj komunikaciji. Zbog toga roditelji trebaju svakodnevno koristiti različite životne situacije u kojima djeca mogu razlikovati, prepoznavati i imenovati osnovne emocije ili razumjeti njihove uzroke. Kako bi djeca naučila imenovati emocije, roditelji mogu opisati kako se osjećaju (Sada sam veoma tužna zbog…), ali i kako se djeca osjećaju (Vidim da si ljut zbog toga…). Nakon čitanja priče za laku noć mogu razgovarati o tome kako su se osjećali likovi iz priča (Zašto se Crvenkapica uplašila? Zašto je Pepeljuga bila tužna?) ili prepoznati i imenovati emocije preko ilustracija. Igra pantomime može biti također interesantna kada roditelj i dijete naizmjenično iskazuju osjećaje putem facijalne ekspresije i pogađaju o kojoj je emociji riječ.
Uspostavljanje samokontrole jedan je od najvažnijih segmenata emocionalnog razvoja, ali i najkompleksniji. Roditelji mogu svakodnevno poticati djecu da nakratko odgađaju zadovoljenje svoje potrebe kako bi jačala njihovu volju, samodisciplinu i svijest o potrebama drugih. Tako će, naprimjer, izjave: Da, možeš pogledati crtani film, ali nakon što pospremimo igračke; Trebaš sačekati svoj red i stati iza dječaka koji također čeka da se spusti niz tobogan; Kada tvoja sestra završi s igračkom, onda je možeš uzeti ti – pomoći djetetu da razumije kako njegove potrebe ne mogu biti zadovoljene istog trenutka, te da postoje i druge osobe ili pravila ponašanja koja trebamo uvažiti. Osim toga, samokontrola pomaže i da djeca upravljaju emocijama poput ljutnje ili bijesa, da se u trenutku kada se one pojave zaustave i osmisle svoju reakciju koja neće povrijediti druge.
I na kraju, roditelji ne smiju zaboraviti da svakodnevno trebaju zadovoljavati temeljne emocionalne potrebe djeteta: osjećaj sigurnosti, doživljavanje i izražavanje ljubavi, dobivanje priznanja i stjecanje raznolikih iskustava. To se postiže svakodnevnom komunikacijom i interakcijom, u kojoj se djetetu daje prilika da raste, da sve više zna, da mu se pošalje poruka kako može mnogo toga dobro uraditi i da je vrijedno ljubavi i poštovanja. Dakle, koliko god trebamo raditi na tome da djeca razviju svijest i osjećaj za druge, toliko je važno da im damo priliku da upoznaju i zavole sebe i da ne izgube kontakt sa samim sobom.
