Rekla sam: „Dobro sam.“ A zapravo… bila sam na ivici. Ne one burne, filmske ivice koja vrišti za pažnjom, već one tihe. Nevidljive. Gdje dani klize jedan kroz drugi kao sivi oblaci, gdje ne znaš više kad si posljednji put iskreno udahnula, bez tog bola u grudima koji te tiho guta. Gdje se suze skupe dok se smiješ. A smiješ se jer ne želiš da brinu. Ili još tačnije — jer ne veruješ da bi razumjeli.

Jer nije lako objasniti tugu koja nema ime. Strah koji nije od nečega konkretno, već od svega. Od ljudi. Od razočaranja. Od samog sebe. Od ponovnog padanja, jer znaš koliko je teško ustati.

Bila sam bolesna. I ne, ne samo fizički. Iako ni to nije bilo lako. Ali ona druga bolest je bila gora. Ona koja te pojede iznutra, a ti i dalje izgledaš „normalno“. Nasmijana. Sređena. Pristojna. Prisutna. A u sebi — razbijena na komadiće.

Povukla sam se u sebe. I to niko nije primjetio. Nisu ni mogli. Zato što sam naučila da se krijem. Da glumim. Da budem tu za druge, dok mene više nije bilo. Bila sam sijenka sebe. Hodala sam kroz dane kao kroz maglu, bez pravog dodira sa svijetom. A svaki dodir je bolio. Jer sam bila preosetljiva. A u isto vrijeme – otupljena.

Bila sam odbacivana. Ponekad direktno. Ponekad onim tihim zaboravom ljudi koji su obećali da će ostati. Ljudi koji su okrenuli glavu kad sam najviše trebala ruku. Ili su ostali – ali površno. Bez iskrenog pogleda. Bez onog: „Vidim te. Tu si. I ne moraš da budeš jaka.“

A ja sam pokušavala. Da budem jaka. Da budem „ona stara“. Da radim, učim, sređujem se, izlazim, smijem se. Da budem sve ono što se od mene očekuje. Da ne razočaram. Da se uklopim. Da ne budem teret. Ali znaš šta? Umorila sam se. Od očekivanja. Od prilagođavanja. Od toga da ne budem „previše“ – previše osetljiva, previše tiha, previše drugačija.

Nisu vidjeli koliko me boli. Ili nisu htjeli da vide. Možda zato što je lakše živjeti u svijetu u kom je sve „u redu“. U kom su tuge prijetnja. U kom se slabost skriva pod tepih.

Ali ja nisam bila slaba. Samo ranjena. Samo umorna. Samo… čovjek.

Bilo je jutara kad nisam imala snage da ustanem. Kad mi je težina u grudima govorila da ostanem u krevetu. Kad sam željela da vrijeme stane. Da nestanem. Ne zauvijek. Samo na neko vrijeme. Samo dok ne prestane da boli.

Ali nisam nestala.

U meni je postojala iskra. Ponekad jedva vidljiva. Ponekad samo tiho prisutna. Ali tu. I ta iskra me je nosila kroz najteže dane. Podsjećala me da, bez obzira koliko puta padnem, još uvijek mogu da ustanem.

Nisam željela sažaljenje. Nikada. Samo nekog da pita: „Kako si — stvarno?“ I da ne pobegne kad odgovor ne bude lak. Samo da ostane. Da ćuti ako treba. Da bude. Jer prisustvo, kad boli, liječi više nego riječi.

Imala sam snove. Velike, šarene snove. O ljubavi, o karijeri, o životu koji miriše na slobodu i smijeh. A onda su ti snovi počeli da blijede. Zamijenjeni obavezama. Strahovima. Pitanjima: „Jesam li dovoljno?“ I sve više sam se gubila. U tuđim očekivanjima. U želji da budem prihvaćena. Voljena. Primjećena.

I izgubila sam sebe.

Ali nisam odustala.

Počela sam da tražim ono što sam izgubila. Sebe. Iskrenu, ranjivu, pravu sebe. Ne onu koju svijet traži. Već onu koja zna da je dovoljno – čak i kad plače. Čak i kad se boji. Čak i kad nije savršena.

Jer danas znam — hrabrost nije biti nepobjediv. Hrabrost je reći: „Nisam dobro.“ Hrabrost je ostati kad bi bilo lakše pobjeći. Hrabrost je voljeti sebe čak i kad osjećaš da te niko drugi ne voli.

I zato danas ne tražim da me svi vole. Ne tražim da svi razumiju. Samo želim da neko vidi. Makar jedna osoba. Da me vidi stvarno. Bez maske. Bez uljepšavanja.

Ja sam postala jača… jer sam bila slomljena. I nisam se pretvarala da nisam. Jer sam zavoljela i onu najranjiviju verziju sebe. Jer sam naučila da budem sebi dom.

I možda više nisam ona ista osoba. Ali ona koja sam sada — ona zna ko je. I zna koliko vrijedi. Ne zato što to drugi kažu, nego zato što je to preživljela. Izgradila. Osjetila.

Jer iako je ova priča puna bola — nije tužna. Ona je iskrena. I to je čini lijepom.

Jer sam preživjela. I još važnije — nisam izgubila vjeru. U sebe. U život. U ljubav.

I možda će jednog dana neko čitati ovo i pomisliti: „Ona je jaka.“ A ja ću tada samo tiho dodati:

Ne. Ja sam samo — preživjela. I sad… živim.

I ako si i ti sada slomljena… znaj da i u tebi živi ta snaga. Ne moraš odmah da ustaneš. Samo nemoj da odustaneš. Jer jednog dana, reći ćeš i ti: “Postala sam jača.”