Život je neprestano putovanje, satkano od uspona i padova, radosti i tuge, ali iznad svega, od suočavanja s vlastitim granicama i strahovima. Za mene, taj put prema unutrašnjoj snazi bio je duboko isprepleten s disciplinom karatea i paradoksalno, s prevladavanjem paralizirajućeg straha od javnog nastupa. Ova dva naizgled različita iskustva postala su ključni katalizatori moje transformacije, oblikujući moj pogled na život i otkrivajući unutrašnje rezerve snage za koje nisam ni znala da postoje.

            Moje prvo upoznavanje s karateom dogodilo se u formativnim godinama, u periodu kada je nesigurnost često pratila svaki moj korak. Privučena disciplinom, fokusom i gracioznošću pokreta, nisam ni slutila koliko će duboko ova borilačka vještina utjecati na moj karakter. Trening je bio zahtjevan, kako fizički tako i mentalno. Učenje kata, izvođenje kumitea, neprestano ponavljanje osnovnih tehnika – sve je to zahtijevalo predanost, strpljenje i suočavanje s vlastitim fizičkim i mentalnim ograničenjima. Na strunjači, suočavala sam se ne samo s protivnicom već i sa svojim sumnjama, strahom od neuspjeha i boli. Svaki pretrpljeni udarac, svaki savladani izazov, gradio je korak po korak moje samopouzdanje i osjećaj vlastite snage. Karate me naučio da je snaga više od fizičke moći. Ona proizlazi iz discipline uma, kontrole emocija i nepokolebljive volje da se ide naprijed unatoč preprekama.

Paralelno s razvojem moje karataške vještine, suočavala sam se s potpuno drugačijom vrstom straha – strahom od javnog nastupa. Sama pomisao na stajanje pred publikom, na izlaganje svojih misli i osjećaja pred mnoštvom ljudi, izazivala je fizičku nelagodu i mentalnu blokadu. Ovaj strah bio je iracionalan, ali svejedno sveprisutan, ograničavajući moje mogućnosti i sprječavajući me da u potpunosti izrazim sebe. Osjećala sam se zarobljeno u kavezu vlastite anksioznosti, nesposobno da podijelim svoje ideje ili da se zauzmem za sebe u javnim situacijama. Ironično, upravo mi je disciplina i mentalna snaga stečena kroz karate pomogla da se suočim s ovim duboko ukorijenjenim strahom. Principi karatea – fokusiranost na sadašnji trenutak, kontrola disanja, vizualizacija uspjeha – postali su moji alati u borbi protiv treme. Počela sam primjenjivati tehnike disanja koje sam učila na treninzima kako bih smirila ubrzani rad srca prije prezentacija. Vizualizirala sam uspješan nastup, baš kao što sam vizualizirala pobjedu u borbi. Postupno, izlaganje za izlaganjem, mali korak po mali korak, počela sam izlaziti iz svoje zone komfora. Svaki uspješno održan govor, svaka prebrođena trema, jačala je moje samopouzdanje i smanjivala moć straha nada mnom. Suočavanje sa strahom od javnog nastupa nije bilo linearno ni lako. Bilo je tu i neuspjeha, trenutaka kada bi me trema ponovno preplavila. Međutim, lekcija koju sam naučila kroz karate – da pad nije kraj, već prilika za učenje i rast – pomogla mi je da ne odustanem. Svaki put kada bih se uspravila nakon neuspjeha, osjećala sam se jačom i otpornijom. Shvatila sam da hrabrost ne znači odsustvo straha, već djelovanje unatoč njemuOvo iskustvo suočavanja sa strahom, potpomognuto disciplinom karatea, duboko je promijenilo moj pogled na život. Prestala sam gledati na prepreke kao na nepremostive zidove, a počela sam ih doživljavati kao izazove koji me mogu ojačati i naučiti nečemu novom. Strah je prestao biti moj neprijatelj, a postao je pokazatelj područja u kojima trebam rasti i razvijati se. Naučila sam da je ranjivost snaga, a ne slabost, te da je izlaganje sebe riziku neophodno za osobni rast. Osim toga, ovo putovanje prema unutrašnjoj snazi naučilo me važnosti strpljenja i upornosti. Ni vještina u karateu, ni oslobađanje od straha od javnog nastupa nisu došli preko noći. Zahtijevali su godine predanog rada, discipline i vjere u vlastite sposobnosti. Ova spoznaja prenijela se i na druge aspekte mog života. Postala sam strpljivija u ostvarivanju svojih ciljeva, upornija u suočavanju s poteškoćama i svjesnija da je svaki korak, ma koliko mali bio, važan na putu prema uspjehu.

            Danas, gledajući unatrag, zahvalna sam na oba ova iskustva – i na disciplini karatea i na borbi protiv straha od javnog nastupa. Ona su me oblikovala u osobu koja sam danas: osobu koja vjeruje u svoju snagu, koja se ne boji izazova i koja je spremna suočiti se sa svojim strahovima kako bi ostvarila svoj puni potencijal. Moj put prema unutrašnjoj snazi bio je put suočavanja sa samom sobom, put prihvaćanja vlastite ranjivosti i otkrivanja neograničenih rezervi hrabrosti koje svi nosimo u sebi. I što je najvažnije, naučila sam da prave majstorice nisu one koje nikada ne padnu, već one koje se uvijek iznova uspravljaju, jače i mudrije nego prije.