Socijalna kompetencija se često izjednačava sa socijalnim vještinama. Ipak, iako imaju neke zajedničke osobine, bitno ih je razlikovati: socijalne vještine odnose na specifična ponašanja djeteta (nenasilno rješavanje sukoba, asertivnost i sl.) dok kompetencija obuhvata načine na koje dijete, u interakciji s drugima, te vještine koristi. Socijalna kompetencija obuhvata odnos prema sebi, prepoznavanje, razumijevanje i prihvatanje svojih osjećaja, sposobnost regulisanja vlastitih emocija, odnos prema drugima, njihovim osjećajima i potrebama. Sposobnost upravljanja vlastitim emocijama podrazumijeva kontrolu impulsivnog i neprimjerenog ponašanja, odnosno uspješno nošenje s neugodnim emocijama (npr. strah, ljutnja).

Za dijete kažemo da je socijalno kompetentno ukoliko je usvojilo prosocijalna ponašanja (saradnja, pomaganje i sl.), te određene vještine koje mu omogućavaju razumijevanje okoline, adekvatno snalaženje u svakodnevnim situacijama, interakciju s drugima i uspješno ostvarivanje ličnih ciljeva.
Socijalna kompetencija počinje od prvog dana života (interakcija s majkom), razvija se tokom odrastanja i u različitim razvojnim fazama ispoljava se na različite načine. Odrastanjem dijete postepeno, na različite načine, kreira odnose sa osobama iz svog okruženja. Temelj socijalne kompetencije je način na koji se odvija odnos između roditelja i djeteta: ljubav, pohvale, prihvatanje, uvažavanje, nadzor, briga, ohrabrivanje, podrška, toplina, poticanje prosocijalnog ponašanja i postavljanje jasnih granica, vode ka izgradnji samopouzdanog i samosvjesnog djeteta, zadovoljnog i sigurnog u sebe, koje životnim izazovima prilazi na konstruktivan način.

Pored roditelja, važnu ulogu u razvoju socijalnih kompetencija ima i vrtić kao izvor različitih oblika interakcije i iskustava. Odnos između djece  i odgajatelja  temelji se na teoriji privrženosti i sličan je interakcijama koje dijete ima s majkom. Uloga odgajatelja je višestruka: potiče razvoj, pruža emocionalnu potporu, vodi i upravlja, medijator je uspostavljanju i održavanju vršnjačkih odnosa. Kako dijete raste uloga odgajatelja se mijenja. Kod sasvim male djece, odgajatelji prepoznanju i zadovoljavaju djetetove potrebe, dok kod starije djece različitim aktivnostima potiču vršnjačke odnose koje, također, ne smijemo zanemariti. Odrastanjem, odnosi s vršnjacima postaju sve važniji, igre sve složenije, međusobne Interakcije između djece
bogatije, igre sve složenije.

Naš zadatak je podržati razvoj socijalnih vještina i kompetencija, pružiti vlastiti primjer ponašanja koje očekujemo od djece, te kreirati dijete sigurnu, podržavajuću atmosferu u kojoj će moći istraživati i otrkivati svoju okolinu te se njom uspostavljati određene interakcije.

Ukoliko imate dodatna pitanja, nedoumice ili vam je potrebna podrška, dostupne su vam besplatne usluge IPD psihološkog savjetovališta. Možete nas kontaktirati putem privatne poruke na našoj facebook stranici “IPD Roditeljski savjetnik”, e mail adrese  ili telefonskim pozivom 

Ovaj članak izrađen je u okviru projekta @RELOADWesternBalkans, koji finansira @eubih, a implementira @UNDPBiH. Sadržaj ovog članka, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva su odgovornost Instituta za Populaciju i Razvoj i ni na koji način ne odražava stavove #EU, niti #UNDP#ReLOaD#ReLOaDBiH#LocalDemocracy#WesternBalkans