Razvoj emocija je jedan od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti: prepoznavanje, sposobnost imenovanja i suočavanja sa vlastitim emocijama i emocijama drugih, važne su vještine u životu svake osobe. Ako emocije potiskujemo, umjesto da ih prepoznamo i prihvatimo, gomilamo negativna osjećanja koja mogu voditi u povlačenje, osamljenost ili destruktivno ponašanje prema sebi i drugima. Stoga, iako trebamo učiti i poticati djecu da pokažu radost, strah, ljutnju ili tugu, često radimo upravo suprotno.

Svaki put kada tražimo da prestane biti tužno, dijete interpretira našu poruku na način da nije dovoljno dobro, da ga ne prihvatamo ili manje volimo ukoliko nije onakvo kakvo mi želimo. Da bi bilo prihvaćeno i voljeno, ono će vremenom umjesto tuge pokazivati ljutnju ili će je potiskivati. Konfuzija će ih voditi u ovu zamjenu emocija: da bi nas zadovoljilo dijete će zamijeniti tugu bijesom, što dalje ima dugoročne posljedice. Vremenom, ni samo neće moći prepoznati vlastiti osjećaj, bit će zbunjeno, nekada ljuto (sjetimo se koliko smo skloni dječacima govoriti da ne smiju biti uplašeni ili tužni, da moraju biti jaki. Ili djevojčicama da se ne smiju ljutiti jer tada nisu lijepe).

Pomozimo djeci da osjećaju. Podržimo ih u tome. Naučimo ih prepoznati, pokazati i prihvatiti emocije, jer one nam pomažu zaštititi se, pružaju oslonac, samosvjesnost, štite naše granice i vode ka cilju.

Prvi kontakt sa svijetom dijete doživljava kroz emocije: plakanje, smješkanje, mrštenje, gađenje su načini na koje nam pokazuje sviđanje ili nesviđanje, a mi prepoznajemo njegove potrebe. Iz ovih reakcija se postepeno razvijaju osnovne, a zatim i složene emocije kao što je krivica, sram, ljubomora, ponos. Kroz komunikaciju s bliskim osobama djeca oponašanjem i posmatranjem uče izraziti svoje i razumjeti osjećaje drugih. Obzirom da su djeci upravo roditelji, odgajatelji i druge bliske osobe modeli ponašanja, možemo reći da su temelji emocionalnog razvoja procesi socijalizacije u porodičnom odnosno vrtićkom kontekstu.

Vrlo važno je poticati sve emocionalne vještine da bi dijete odraslo sretnu, uspješnu i emotivno stabilnu osobu, koja zna upravljati vlastitim emocijama i uspostaviti kvalitetne odnose s drugima.

Do polaska u školu, djeca bi trebala prepoznati i iskazati emocije na društveno prihvatljiv način. Ona koja ne znaju prepoznati i imenovati osjećaje te se nositi s njima, češće mogu ulaziti u konfliktne situacije s vršnjacima, odraslim osobama kao i razviti neke psihosomatske simptome (glavobolja, noćno mokrenje, tikovi i sl.). Stoga, djeci prenosimo poruke da su svi osjećaji dozvoljeni i da nema “zabranjenih”. Ono što je važno je izraziti ih na prikladan način. Naš zadatak je ohrabrivati ih, a ni po koju cijenu ismijavati, umanjivati ili poricati dječje osjećaje.

Ukoliko imate dodatna pitanja, nedoumice ili vam je potrebna podrška, dostupne su vam besplatne usluge IPD psihološkog savjetovališta. Možete nas kontaktirati putem privatne poruke na našoj facebook stranici “IPD Roditeljski savjetnik”, e mail adrese ili telefonskim pozivom.

Ovaj članak izrađen je u okviru projekta @RELOADWesternBalkans, koji finansira @eubih, a implementira @UNDPBiH. Sadržaj ovog članka, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva su odgovornost Instituta za Populaciju i Razvoj i ni na koji način ne odražava stavove #EU, niti #UNDP#ReLOaD#ReLOaDBiH#LocalDemocracy#WesternBalkans